Memento nestaloj židovskoj baštini

Sinagogalne gradnje židovskih zajednica danas su gotovo nepostojeća i slabo istražena spomenička skupina, iako pripadaju među najdojmljivije arhitektonske manifestacije u korpusu baštine Republike Hrvatske. Konfesionalna ekskluzivnost, tipološka posebnost i pomalo egzotično oblikovanje s mnogo romantičnoga i orijentalnog u likovnom izričaju odredili su njihov zaseban i prepoznatljiv identitet u slici naših gradova. Vrijeme izgradnje sinagoga (s iznimkom nekolicine adaptiranih srednjovjekovnih objekata) u nas se gotovo u potpunosti poklopilo sa stilskim razdobljem historicizma druge polovice 19. stoljeća, jer sinagoga zbog specifičnoga položaja Židova u Hrvatskoj (zabrane posjedovanja nekretnina i ograničenih građanskih prava) prije Carskog patenta iz 1859/60. gotovo i nije bilo. Poslije, u prvim desetljećima 20. stoljeća, kada je proces afirmacije židovskih zajednica već bio zaključen, nastalo ih je tek nekoliko u oblicima secesije, kasnog akademizma, art déco stilizacije i rane moderne.

Tijekom povijesti na tlu Hrvatske postojalo je stotinjak sinagoga (počevši od antičkih, poput proseuche u Mursi, sdoriuma u Splitu 1397, ili zagrebačkoga Domus Judeorum iz 1444, što je vjerojatno eufemizam za prvu sinagogu, tada smještenu na Markovu trgu). Među našim sinagogama više je od polovine bilo uređeno tek interijerski u adaptiranim, a ne posebno građenim molitvenim prostorima u unajmljenim ili kupljenim kućama i stanovima. Najviše je sinagoga nastalo u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj – većina reformiranog aškenaskog obreda, a samo nekoliko ih je bilo vezano uz ortodoksne općine (Ilok, Zagreb, Rijeka), ili stare sefardske zajednice u obalnim gradovima (još i danas postoje sinagoge u Splitu i Dubrovniku). Izniman je primjer Zagreba, gdje je tijekom povijesti identificirano barem dvanaest židovskih bogomolja, od kojih je tek jedna bila posebno projektirana i građena kao sinagoga – veliki hram u Praškoj ulici.

Manifestne gradnje

Zbog tradicionalne židovske privrženosti gradovima sinagoge su uglavnom urbana pojava (iako ih je bilo i u selima poput Srijemskih Čakovaca, Dalja, Darde, Alaginaca...), a smještene su najčešće u židovskim enklavama uz rubove povijesnih jezgri, u blizini gradskoga trgovišta, željeznice ili luke (npr. „usred Geta“ u Splitu, u „Žudioskoj ulici“ u Dubrovniku, „Židovskom sokaku“ u Iloku, „Žido-varoši“ u Legradu, „u getu“ u Čakovcu, „Židovskoj varoši“ u Karlovcu...). Tek nekoliko ranih primjera skromna oblikovanja i malog mjerila nastalo je u anonimnim sporednim ulicama, dok se u drugoj polovici 19. stoljeća sinagoge kao najsnažniji izraz samosvijesti i želje za afirmacijom židovskih zajednica javljaju kao manifestne gradnje koje po važnosti položaja, veličini i reprezentativnosti arhitekture postaju novi urbani akcenti. Osobiti su primjeri takve ambiciozne geste vukovarski Templ smješten visoko nad Dunavom, zatim sisačka i križevačka sinagoga što su pozicionirane usred gradskoga parka-trga, osječka sinagoga u glavnoj ulici, gdje je bila najviša i najreprezentativnija građevina svoga vremena, zagrebačka sinagoga uz kompleks novih trgova koji će se probojem Praške ulice formirati od Zrinjevca prema jugu… Zbog obrednih razloga parcele sinagoge redovito su orijentirane tako da imaju zapadni ulaz s predvrtom (pročelje bogomolje povučeno je od linije ulice 5–10 metara) i istočnu „jeruzalemsku“ nišu za ormar sa svitcima Tora.

Osim „skrivenih“ bogomolja što su u ranoj fazi konstituiranja židovskih zajednica bile smještavane u adaptiranim stambenim prostorima, kod nas se najčešće javljaju četiri tipa sinagoga: 1. tzv. sinagoga-kuća (česta u malim gradovima poput Daruvara, Pakraca, Podravske Slatine, Iloka, Cernika, Orahovice); 2. tripartitna sinagoga – Hram s povišenim središnjim rizalitom i tropoljnom kompozicijom glavnog pročelja nalik na negdašnji jeruzalemski Hram, razvijena iz prototipa Försterove bečke sinagoge u Tempelgasse (Zagreb, Koprivnica, Sisak, Križevci, Karlovac, Virovitica i dr.); 3. sinagoga s parom tornjeva na pročelju s formalnim elementima crkvenog Westwerka, što se smatra asimilacijskim predloškom (Osijek, Đakovo, Našice, Slavonski Brod, Bjelovar, Kutina); 4. kupolna sinagoga s naglašenim orijentalnim konotacijama (Vukovar, Rijeka, Vinkovci).

Raskoš pozlaćene judaice

Tlocrtna organizacija sinagoga ishodišno zamišljenih ne kao sveti prostor, već kao „kuća“ okupljanja u dijaspori (bet ha-kneset), kuća učenja (bet ha-midraš) i ujedno kuća molitve (bet ha-tefila), sadrži samo nekoliko obvezatnih elemenata. Aron ha-kodeš (sveta ‘arka’, ormar za svitke Tore pokriven svilenim ili plišanim parohetom) smješten u istočnoj niši; bima, kod sefarda almemor (ograđeno propovjedno postolje za rabina) i matroneo (odvojene katne galerije za žene) sa zasebnim ulazima i stubištima. Od obrednog inventara simboličku važnost ima ner-tamid (vječno svjetlo ispred aron ha-kodeša), a opremu Tore čine: meil (navlaka sa zlatovezom), tas (ovješena metalna kartuša), rimonim (metalni natikači za drške rotulusa Tore), keter Tora (srebrna ili pozlaćena kruna Tore) i jad („ruka“ s ispruženim kažiprstom za praćenje redaka Tore koji se ne smiju doticati prstima). Navedeni inventar u najvećem se broju sačuvanih primjera danas može vidjeti u zbirkama judaice u dubrovačkoj sinagogi, muzeju Židovske općine Zagreb i MUO-u. U sinagogama reformiranog obreda uz službu kantora često su se nalaze i orgulje, ponajviše tvrtke Angster, dok ih u ortodoksnim bogomoljama nema (kao što nema ni glazbe u obredu). U sinagogalnom sklopu često su se nalazile i mikve (prostorija s bazenom za obredno pranje), obavezne kod ortodoksnih zajednica, a danas u Hrvatskoj u arheološkim ostacima postoje još jedino mikve u Iloku.

Oblikovanje sinagoga, uz rijetke primjere Rundbogenstila (Varaždin), čiste neoromanike (npr. trobrodna bazilika s transeptom i križnim (!) tlocrtom u Slavonskom Brodu), ili gotovo profane neorenesanse (Križevci), najčešće je eklektički derivat „maurskog stila“, s raznim izvedenicama iz tada popularna orijentalnog vokabulara (neomudejár). Vrhunac hibridne likovnosti bila je velika kupolna sinagoga u Rijeci iz 1903. mađarskog arhitekta Lipóta Baumhorna, koji je kompilirao elemente venecijanske gotike, bizantizma i islamske dekorativne sheme. Noviji primjeri sinagoga s početka 20. stoljeća obilježeni su već posve suvremenim zapadnim stilskim trendovima, poput vrlo estetizirane secesijske sinagoge Bjelovara, ili protomoderne kutinske sinagoge (obje iz 1914). Od judaičke ikonografije i prepoznatljivih simbola na pročeljima i u interijeru javljaju se: šesterokraka zvijezda (magen David – Davidov štit ili Salomonov pečat), Mojsijeve ploče Zapovijedi (luhot), motiv sedmokrakih svijećnjaka (menore) te alegorijski supstituti Petoknjižja (Tore), poput pet rozeta na pročelju karlovačke sinagoge ili pet medaljona izvedenih u osliku interijera zagrebačkog hrama.

Sustavna razaranja

Među projektantima naših sinagoga zbog uništene je nacrtne i druge dokumentacije malo pouzdanih autorskih atribucija, a zasad su poznata tek neka imena: Domenico Scotti, Giacomo Franzano, Franjo Klein, Lav Hönigsberg i Julije Deutsch, Otto Goldscheider, Theodor Stern, Slavko Löwy, Aleksandar Freudenreich, Pavao Deutsch, Slavko Benedik, Ernest Mühlbauer, Ludwig Schöne, W. Stiassny, Lipót Baumhorn, Vittorio Gyözo Angyal, Pietro Fabbro, Wilim Carl Hofbauer, Samuel Lang, Fran Funtak, Rudolf Lubynski..., a u literaturi se, zasad nepotvrđeno, kao mogući projektanti nekih sinagoga ili njihovih adaptacija, spominju i Ludwig Deutsch, Moses Lorber, Armin Friedmann, Valent Morandini, ing. Bernat, Ivan Igrić, Vladimir Gjurin i dr. Od graditelja i građevinskih poduzetnika na ugovorima su zabilježena imena Ljudevita Kappnera, Aloisa Flammbacha, Ašera Kabilja, Maxa Weissa, Josipa Röscha, Carla Conighia, stanovitog Müllera...

Neke su naše sinagoge srušene još u vihoru Prvoga svjetskog rata (npr. stara bjelovarska, 1917), ili u paležu „zelenog kadra“ 1918. (Cernik, Srijemski Čakovci, vjerojatno i Čepin). Nažalost, najviše ih je stradalo u sustavnome barbarskom rušenju tijekom Drugoga svjetskog rata, a prva je zapaljena osječka gornjogradska sinagoga i to na Hitlerov rođendan 20. travnja 1941, samo deset dana nakon uspostave NDH. Desetke sinagoga srušile su ili opustošile ustaške vlasti i njemačka vojska (Vinkovci, Đakovo, Našice, Požega, Virovitica, Valpovo, Donji Miholjac, Čakovec, Nova Gradiška, Pakrac...), dok su sretniju sudbinu imale samo sinagoge u jadranskim gradovima pod talijanskom okupacijom koje su preživjele rat (Split, Dubrovnik, mala sinagoga u Rijeci), iako su nakon kapitulacije Italije postrojbe Wehrmachta 1944. uspjele minirati veliki Tempio u Rijeci. Kada se sjetimo kako je brižno i u skladu s regulacijom nove ulice Marije Valerije (danas Praške) 1867. izgrađena zagrebačka sinagoga, gorko je i cinično morala zvučati novinska vijest od 12. listopada 1941. o početku njezina rušenja koje je naredio ustaški gradonačelnik Ivan Werner „...jer hram nije bio u skladu s obćom sredidbenom (regulatornom) osnovom za uređenje grada Zagreba“. Neke su sinagoge stradale i kao usputne žrtve borbi (npr. sinagoga Slavonskog Broda nenamjerno je srušena u bombardiranju savezničke avijacije; orahovička je kolateralno stradala u napadu partizana na grad jer je u njoj bio uređen njemački oficirski klub).

Nažalost, rušenja i degradacije nastavili su se i niz godina nakon rata, kada su preostale sinagoge kao „nepotrebne“ (u gradovima gdje više nije bilo Židova) u organizaciji Saveza jevrejskih opština iz Beograda prodane kako bi se namaknuo novac za održavanje židovskih groblja te su završile kao građevni materijal. Tako su stradale sinagoge u Iloku (obje su srušene 1948/49), Osijeku (1950), Vukovaru (1958), Karlovcu (1959/60), Kutini (1968/69), a na njihovim su parcelama nastale stambene zgrade, čak i robne kuće. 

Od negdašnjih stotinjak sinagoga danas još postoji samo devet objekata namjenski građenih za sinagogalnu funkciju (Varaždin, Koprivnica, Križevci, Daruvar, Bjelovar, Osijek – Donji grad, Sisak, Podravska Slatina), a tek jedna od tih zgrada služi izvornoj namjeni (ortodoksna sinagoga u Rijeci). Izvan obredne su namjene i posljednjih su desetljeća služile posve profanim funkcijama (npr. za kino, glazbenu školu, kazalište, robnu kuću, tvornički pogon, arhivski depo, crkve drugih konfesija). Samo tri od navedenih devet sinagoga konzervatorski su zaštićene i u programu su obnove. Uz to, zaštićena je i stara splitska sinagoga, no dubrovačku koju u svim turističkim vodičima s ponosom navodimo kao „drugu najstariju u Europi“ ne nalazimo u registru kulturnih dobara Republike Hrvatske. Tek rijetki gradovi postavili su spomen obilježja na lokacijama negdašnjih sinagoga, a samo se u Zagrebu ozbiljno razmatra mogućnost obnove sinagoge ili izgradnje suvremenoga centra u Praškoj ulici.